-Autor: Milan Ružić

Prvi znak sigurnog moralnog posustajanja, a onda i svakog drugog u nekoj državi jeste višak rijaliti programa. U ovom televizijskom formatu ne postoji ništa realno, niti opipljivo. Naime, ljudi koji ulaze u rijaliti programe su vještački u svakom smislu, pa većina čak i u fizičkom. Ukoliko dublje zađemo u problematiku učesnika, vidjećemo da su rijalitiji u stvari samo mini-fabrike za proizvodnju privremenih javnih ličnosti. Oni za cilj imaju da u orbitu važnih ljudi lansiraju one koji nikada ni zbog čega ne bi uspjeli da postanu poznati, jer ne posjeduju niti jedan jedini kvalitet.
Ako uzmemo u obzir činjenicu da smo mi, po broju stanovnika, mala država, a da imamo toliki broj „javnih ličnosti“, biće nam odmah jasno da nešto nije u redu.
Kako to da se „realnim“ programom, hajde da kažemo životom, može nazivati ono što se kroz ovakve programe plasira? U pitanju je ogroman broj žurki, rijeke alkohola, brda otrcanih klišea u razgovorima koji služe tome da neko od tih učesnika ispadne pametan, a onda se u tu spiralu virtuelne stvarnosti, a nažalost realnog ludila i idiotizma, doda nešto novca i imamo jedinu industriju koja u Srbiji pravi novac, ali pored novca, što je najgore, pravi od djece osobe željne slave po svaku cijenu podređujući ih fabrikovanim idolima.
Ono što su rijaliti programi donijeli Srbiji, kao i svim ostalim zemljama, jeste višak promiskuiteta, loše muzike, neukih ljudi, estetskih operacija i zaključaka da u ovoj zemlji možete živjeti od toga što ćete biti vulgarni i glupi, ali i dovoljno bezobrazni da svoje mnogobrojne nedostatke prikrijete drskošću ovjenčanom najraznovrsnijom paletom psovki.
U cijelom svijetu na djelu je rijalitizacija televizijskog sadržaja, pa i cjelokupnog života, tako da mi nismo jedini, ali smo svakako zemlja koja prednjači u prikazivanju ovih gadosti.
Ove godine smo zaboravili sve važne ljude i njihove godišnjice poput Šantićeve, Desankine, Matavuljeve, Rakićeve, Glišićeve, Nušićeve, Domanovićeve, Isidorine i mnogih drugih, ali nismo zaboravili da svakog dana na naslovne strane stavimo novo sveto trojstvo srpske rijaliti televizije kojem neću spominjati imena, jer su već dovoljno prisutni u medijima.
Svi zaboravljaju na činjeni zvijezda koja je postala predsjednik jedne od najmoćnijih država na svijetu! Zamislite šta će biti sa svijetom ukoliko se taj trend nastavi.
Djeca u našim školama na prijemnim ispitima ne znaju da prepoznaju Dositeja Obradovića na slici, ali svi do jednog znaju biografije učesnika farmi, zadruga, parova i ostalih riječi koje su nam rijaliti programi, ovako imenovani, ogadili.
Ova zemlja ima najmanji budžet za kulturu, vjerovatno u cijelom svijetu, ali zato svi programi koji imaju nacionalnu frekvenciju pune džepove sebi i idiotima koji pristanu na učešće garantujući da će za određenu svotu novca pokazati svoje zadnjice ili pseudo-vještine kojima su se do rijaliti programa i probili. Međutim, i pored bijednog budžeta za kulturu, resorno ministarstvo i dalje daje dobar kulturni sadržaj, pa se ne možemo pravdati lošim sadržajem. Prosto nije moguće da smo došli do toga da živimo u zemlji u kojoj Njegoš ne vrijedi ništa, a slika zadnjice neke od učesnica rijaliti programa vrijedi onoliko koliki je budžet za kulturu.
I ne može se za ovo kriviti nijedna vlast, već samo i isključivo narod koji, bez vlasti nad samim sobom, praktikuje da se nedjeljom okuplja oko polugolih alkoholisanih idiota i sluša njihova navodna spontana došaptavanja, prije nego što bi poslušao liturgiju u crkvi, nekog pjesnika na televiziji ili koji prosto sam sebi amputira onaj jedan prst kojim može uticati na promjenu programa, ili na gašenje televizora, pa da umjesto „rijalitija“ počne malo da živi svoju stvarnost i shvati da su mu najbolji otišli u svijet da traže zemlju u kojoj se ponos svodi na mahanje diplomom fakulteta, a ne na mahanje zadnjicom.
wwwiskra.co